Hodam, jer kako kažu nebo voli strpljive, i nadam se kako će sve biti bolje, kako će se sve u dobro pretvoriti. Neobični su ovo dani, tmurni i oblačni. Vjetrovi pušu u mojoj duši i razdiru je. Oluje šibaju mojim srcem, uništavaju ga, malo po malo. Nikada nisam osjetila tako snažnu bol. Kao da netko zabada oštricu noža u moje srce, namočenu otrovom. Ubija me. Bol skoro pa fizička. Svaka pomisao na njega uništava mi dušu. Svaka pomisao na taj dan tjera me na razmišljanje. Zašto se to dogodilo? Zašto su mi ga oduzeli? Što sam skrivila? Gdje sam pogriješila? Imala sam ga, bili smo tako bliski..... bili smo sve jedno drugome.... brat i sestra... bio je moj anđeo čuvar.... bio je osoba s kojom je sve bilo moguće..... Uzeli su mi ga...ili ga mozda nikad nisam ni imala. Imala sam samo iluziju o tome kako cemo zauvijek biti sretni, zajedno. Upravo to samo iluziju. Bio je moje sve, a zabranili su mi ga. Je li to bio način da unište mene? Ili možda njega? Ili su htjeli ubiti same sebe, svojom sopstvenom savješću? Ne znam, ne razumijem. Teško je shvatiti. ..... hodam ulicama grada, sjećam se svakog trenutka, svake sekunde provedene s njim.... svake njegove riječi, zagrljaja, poljupca u obraz.....prisjećam se njegovih očiju i tog pogleda ....sjećam se svega.... prolazim kraj mijesta na kojim smo provodili tolike sretne sate. Sjećam se i suze polako kreću niz moje lice. Ili već od prije teku, ne znam... lice mi je mokro od suza... trčim, ne znam ni sama gdje, želim pobjeći od same sebe.... želim pobjeći od svojih osjećaja....Kako su mi te mogli odzeti, kako ? zašto? što sam im napravila? Oduzeti nekome prijatelja...zar itko ima pravo na to? ... ne znam ..boli me sve, dusa srce , sve... ne znam kako živjeti dalje bez njega, ne znam kako se nositi s tim..... kako živjeti bez njegovog "sve će biti dobro" , kako dalje? ....ne znam moram biti hrabra.... evo pada noć a ja još lutam ulicama, lutam bez cilja... odlazim na naša mjesta nadajući se kako ću ga sresti, zagrliti i kako će sve opet biti uredu, kao nekad....ali nema ga, nigdje... ovo proljeće je tako tuzno, kao i ja.... crni oblaci su iznad grada kiša neprestano pada.... a ja bih samo da ga nađem. ma ne smeta mi ni kiša ni suze ni bol.... trebam samo njega, trebam svog prijatelja, onog kojeg nikad nitko neće moći zamijeniti... a on, nije on tu, nije tu da me zagrli i kaze pravu stvar....odrekao se mene i nasega prijateljstva zbog drugih.... i nisam ljuta, samo tuzna i razocarana... razocarana u ljude.... ali valjda će proći, ma znam da hoće..... voljela bih da nestane s ovom kišom i sva bol iz moga srca.... no ne može u tako kratkome roku.... toliku ljubav kiše ne mogu isprati niti najveće oluje odnijeti... ne može joj niko ništa..... ona kao da je neiscrpan izvor.... proći će i zime i ljeta... i znam vratit će se i moliti da mu oprostim.... samo ne znam, hoću li tad imati snage za takvo što... možda će biti prekasno... ne znam....

Oznake: prijatelji, prijateljstvo, ljubav, tuga, bol duše, Bol